Promoter Prvog Ostroškog polumaratona

Promoter „I Ostroškog polumaratona“ je  legenda nikšićke i crnogorske atletike.  Maratonac koji je trčeći obigrao pet puta zemljinu kuglu, sportisti najvećeg srca u Jugoslaviji, jedinom Crnogorcu koji je „trčao“ na posao, trostrukom udarniku, planinaru, velikom humanist. Riječ je o Mileti Božoviću (77), penzioneru nikšićke Željezare, dugo godina članu Atletskog kluba Čelik. Počeo je sasvim slučajno da se bavi atletikom, davne 1952. godine kao đak Industrijske škole u Kraljevu.
 Nakon prelaska na studije mašinstva u Beogradu 1960. Godine počeo je trčati srednje pruge 5.000 i 10.000 metara u AK Željezničar, u kojem su nastupali državni reprezentativci Matijević, Mušković i Križan. Klub je sticajem okolnosti rasformiran i 1963. prelazi u AK Partizan, koji je imao odlične trkače na dugim prugama, predvođen nosiocem olimpijske medalje Franjom Mihalićem, kasnije njegovim velikim prijateljem. Te iste 1963. godine u Kumrovcu se 25. maja održavao Ekipni šampionat Jugoslavije u malom maratonu, tj na 26 kilometara. Upravo ta trka će opredijeliti dalju Miletinu karijeru i druženje sa najtežim atletskim disciplinama maratonom i supermaratonom. Posle toga je trčao isključivo maraton, a treneri su mu bili Drago Štritof i Franjo Mihalić. Povratkom u Nikšić, zbog majke koja je bila sama, zaposlio se u Željezari, trčao za AK Čelik, nekada je bio njegov jedini aktivni član. Njegova svakodnevna relacija trčanja je bilo selo Miločani-Željezara i nazad(oko 30 km), nezavisno od vremenskoh uslova i godišnjeg doba.   

            

 Na prvenstvu države u maratonu 1967.godine, u Osijeku  bio je drugi, korak-dva iza višegodišnjeg reprezentativca i prvaka Balkana Mustapića. Taj rezultat i vrijeme od 2.50.12 uvrstili su ga u tabelu najuspješnijih jugoslovenskih maratonaca. Najbolji istrčani maraton Božovića je bio u vremenu 2 sata, 28 minuta,06 sekundi, koji je dugo bio rekord Crne Gore. Njegova neobjašnjiva volja je bila ta koja ga je vukla naprijed. Pun snage i neke nadčovječanske energije i upornosti okušao se u supermaratonu. Za Dan borca 4.jula 1968. trčao je na relaciji Nudo-Grahovo-Nikšić Tjentište (200km). Dionica Nikšić-Titograd(Podgorica) bila je za njega lakši trening, a stazu životnog puta pjesnika i vladike Njegoša-od rodnih Neguša, preko Cetinja do vrha Lovćena ( oko 40 km) istrčao je tačno deset puta. On je najviše trčao obilježavajući važne istorijske događaje-Dan ustanka u Crnoj Gori, Dane oslobođenja Nikšića i Titograda, Otvaranje spomen obilježja na Tjentištu u danu proslave bitke na Sutjesci, otvaranje Mauzoleja na Lovćenu…Dionicu dugu 130 km od Durmitora, preko Trse, Mratinja do Tjentišta istrčao je za deset sati, a sličnu dionicu od Nikšića, preko Čeva, Njeguša, Cetinja do vrha Lovćena je savladao za 9 sati i 30 minuta. Svakako najzahtjevniju trku Mileta Božović je istrčao 13. jula 1969. godine na relaciji Tjentište-Gacko-Nikšić-Titograd-Virpazar, koja je bila duga 210 km, a na cilj je stigao poslije 19 sati. Računajući neke nepredviđene događaje na stazi kroz kanjon Sutjeske, on je toga dana pretčao još najmanje 30 km. Sedamdesetih godina prošlog vijeka u švajcarskom gradu Bilu se održavalo nezvanično prvenstvo svijeta na 100 km, pa je Mileta nastupio dva puta. Bio je nadohvat velikog uspjeha 1970. godine, u konkurenciji 1804 supermaratonca. Stalno je bio u vođstvu, punih 78 kilometara, a kako je nastupio bez pratnje, zalutao je na neobilježenoj stazi. Vratio se nešto unazad i sačekao ostale takmičare da ne bih opet pogriješio, ali mi je ohlađeni mišić pukao, pa je do cilja više šepao nego trčao i hramljući završio trku. Bio je deveti ali moralni pobjednik trke. Sledeće godine je ponovo nastupio, u konkurenciji preko 2000 trkača na cilj je prošao šesti, ali mi je rezultat iz predhodne godine bio draži. Poslije uspješnog nastupa u Bilu, ogranizovana je trka od Vidrovana do Virpazara, tačno 100 km dužine koju je Mileta istrčao za 7 sati i 29 minuta, što je tada bilo drugo vrijeme u svijetu. Za taj uspjeh na dar je dobio pozlaćeni sat, dar SOFK Titograda.

Iza njega su ostale istrčane staze u Parizu, Sent Etjenu, Luksemburgu, Bilu, Zakopanima, Visokim Tatrama…širom Jugoslavije, a pogotovo Crne Gore. Po snijegu je istrčao na vrhove Lovćena, Durmitora, Kopaonika, Jahorine…Trčao je najčešće u šortsu i trik majici (rijetko gornjem dijelu trenerke), po snijegu, mećavi, kiši, čak i na temperaturama daleko ispod nule, trenirao je i danju i po noći. Bio je jedinstven, svjetski fenomen., mnogo više cijenjen u inostranstvu (Njemačka, Engleska, Francuska, SAD, Švajcarska, Poljska), nego u svojoj sredini. Kao dobrovoljni davalac je preko 80 puta dao krv, ustupao je bez nadoknade svoje prostorije izbjeglicama, a tri puta je bio učesnik radnih akcija odakle se vratio sa tri udarnička obilježja. A zapažena je njegova aktivnost u PSD Javorak i Gorskoj službi spasavanja. Vrijedan i odgovoran, vrlo omiljen na radnom mjestu, gdje je bio organizator i koordinator poslova u Konstruktivnoj radionici Željezare, Božović je zaslužio visoko odlikovanje-Orden rada sa zlatnim vijencem.

Za dvadeset pet godina trčanja i odricanja, stigla su skromna priznanja: Srebrna plaketa AS Jugoslavije, Zlatna plaketa AS CG, Zlatna plaketa RSD Čelik, brojni pehari,“ kofer“ diploma i zahvalnica, pozlaćeni sat, izbor među deset najboljih sportista Crne Gore.

SRCE, PULS, TEŽINA

Mileta Božović je imao neke nesvakidašnje osobine, koje su ga izdvajale od rivala na stazi. Njegovo srce je bilo najveće među sportistima Jugoslavije. U Sportskom centru Košutnjak gdje su hiljade sportista prošla mjerenja, niko mu nije primakao, udarni volumen je bio dva i po puta veći od normalnog. Najbliži mu je bio proslavljeni vaterpolo reprezentativac Mirko Sandić. U stanju mirovanja to srce je imalo 35 otkucaja, a puls ni poslije najvećih napora nije prelazio 100. Maratonci su uglavnom težinski laki a Mileta je najbolje rezultate postizao sa težinom od 88 do 100 kilograma.

PRIJATELJI

Dr. Radovan-Raco ijanović, Mileta Božović i Momčilo Bošković

U toku svog dvadesetpetogodišnjeg bavljenja atletikom Božović je stekao mnogo prijatelja. Svima je zahvalan, najviše onima sa kojima je radio, koji su ga zamjenjivali kada je odsustvovao zbog trka i bodrili ga pred svaki nastup. U Bilu je najveće fanove imao u porodici Rolih iz Zagreba, koji su tamo bili na privremenom radu. Od onih sa staze najveći prijatelj mu je bio Franjo Mihalić, koji mu je jedno vrijeme bio i trener, pa Drago Štritof i Leo Lang, zatim trener olimpijske reprezentacije Njemačke, sa kojim se upoznao na pripremama u Ulcinju. Zahvalnost i danas duguje svojim  pratiocima, doktoru Radovanu Mijanoviću, novinaru Ljubu Tomiću, Momčilu Boškoviću… Dr Mijanović je znao nekada u kriznim momentima trke uz njega istrčati po nekoliko kilometara.

                                             Napisao: Blagoje Đukanović